Šta je to stres?

Pročitah neki dan zanimljivu zagonetku.

“Imamo ga, osjećamo ga, prolazimo kroz njega, i borimo se protiv njega kako ne bi uspio da doživi stoljece. Šta je to? Stres, ili u prevodu, osjećanje nastalo 1936. godine od oca Hansa Seyle-a i majke svakodnevnice.”

 

Pitam se, šta nam je trebalo da ga temeljimo, da ga stvaramo, da ga proučavamo, da sakupljamo stara dobra osjećanja i stanja kao što su tuga, ljutnja, sjeta, umor, tahikardija, navika, kašnjenje, briga kako bismo ih objedinili jednim pojmom, „stres”? Ipak, postajemo moderna bića i napredna vrsta ovisna o jednom sistemu koji teži jednakosti u smislu stvaranja milijardi kopija jednog kalupa koji je odabrala vladajuća sila, pa bi bilo smiješno kada ne bismo uveli novi pojam, jednak u cijelom svijetu, koji ne bi na isti način mogao da muči ljude kako na sjevernoj, tako i na južnoj polulopti.  Da li zaista stres ludo želi da živi sa nama ili mu možda mi ne damo da ode? Da li je možda postala tradicija čovječanstva ta muka nastala zbog svakodnevnice ili smo zaista postali tako krhki? Koliko se nas zaista bori protiv stresa, a koliko nas privlači pažnju ostalih ljudi umišljajuci tu tegobu? Ako nismo pod stresom, nismo radili dovoljno, ako ne prolazimo kroz stresan period, nismo uistinu voljeli djevojku koja nas je prije desetak dana ostavila, ako se ne borimo protiv stresa svaki dan onda nam nije potreban godišnji odmor, a zasto nam ne bi bio godišnji odmor svaki dan? Sve zavisi od toga kako čovjek uzme stvar u svoje ruke.
Hajde da nam bude svima, svaki dan, godišnji odmor, hajde da radimo posao koji volimo, hajde da pričamo s ljudima koje volimo, hajde da malo volimo sami sebe! A i ako ne volimo sve to, hajde da zavolimo! Ipak nije sve crno, ipak nije sve stres, iako nam se nekakva misao čini crna, hajde da je obojimo purpurnom žutom i bojom ciklame! Postali smo svi kao bljutava bezukusna cijeđena narandža, i kada kazem svi, odnosim se na cjelokupni mentalitet čovječanstva. No, kada bismo počeli da volimo sebe, da volimo ono što smo, možda bi stresu dosadilo zatezati bespotrebno žice u nama. Mi ga stvaramo, mi treba i da ga pobijemo. Kaže se da samim prisiljenim osmijehom možemo u sebi nakon nekog vremena izazvati sreću, možda bismo obrnuto mogli da uradimo sa stresom – PRESTATI DA GA STVARAMO, jer u nama granice ne postoje, a sami ih sebi crtamo. Niko nas ne prisiljava da budemo loše, sami biramo, i biramo uporno to loše, sve dok ne postane bolest.
Koristim ovu priliku da iskažem svoj manifest… Došli smo u vrijeme kada imamo sve, sve nam je pruženo, osobe koje se nalaze stotine i stotine kilometara daleko od nas mogu biti pristutne svaki dan, jer postoji internet; ako nam se jedu svježi krastavci početkom januara možemo ih jesti, jer ih imamo u prodavnici; svakodnevno biramo po 20 minuta šta bismo mogli da obučemo taj dan, jer u ormaru posjedujemo 173 različite kombinacije; ako nam se zdravo hrani, možemo se zdravo hraniti u restoranu, u prodavnici zdrave hrane, kod kuće, a i u protein shopu, a ako bismo nešto masno, na svakom ćošku se nalazi pekara ili fast food. Ide nam se u teretanu? Ima ih 15 u gradu. Gleda nam se film? Imamo kino. Bude nam se kući? Čeka nas udoban kauč i neko ko nas voli, a i ako nemamo nekog, možda imamo psa, ili mačku, a ako nemamo ni psa, a ni mačku, možemo uvijek sami sebe da volimo. Dakle, pruženo nam je sve! I znam da bi neko mogao da se osvrne na naše loše puteve, na loše zdravstvo, na sve ono što u našoj zemlji baš i ne funkcioniše, ali na nama je da odlučimo baciti stres u smeće, kako bismo mogli mirno da uzgajamo sreću i razvijamo pozitivnu misao. Kada bismo sagledali sve simptome koji spadaju pod stres, svi bi bili jedna nezdrava gomila, ali budimo realni, zar stvarnost nije malo drugačija? Sve je stvar odabira.

 

Autor: Rossella Montibeler